Obrubljena Dravom i Dunavom i podijeljena hrvatsko-mađarskom državnom granicom, na istoku začarana močvarom, na jugu i jugozapadu zaštićena riječnim rukavcima, a na sjeveru i sjeverozapadu otvorena za povezivanje vinskim cestama i puteljcima – Baranja je danas i dalje vrlo zatvorena, gotovo izolirana i mističnija nego ikada prije. Unatoč obnovi starih mostova i izgradnji potpuno novih, bez obzira što je prošarana s nekoliko međunarodno važnih prometnih pravaca i što je sve zanimljivija turistička destinacija – Baranja danas uspijeva biti posebnom jer ljudi ondje ljubomorno čuvaju vlastite egzistencijalne tajne.
Najizravnije i najkonkretnije baš oni pamte priče starije nego što su njihove obitelji, tajne o životu i preživljavanju, o ljubavi i umiranju, vinima, ljutim papričicama, specifičnom ribolovu, svadbama, bušama, pudarinama, šćetkanicama, paunićima, slamnjačama i kandilama. Zahvaljujući toj još uvijek postojećoj etnografskoj čaroliji, koju je moguće iščitavati s lica mještana u naseljima izvan glavnih cesta, Baranja uspijeva privlačiti, ali nikada se ne otkriva do kraja.
Povijest Baranje
U doseobi Mađara na prijelomu 9. i 10. stoljeća te su kneževine propale, a njihovo se pučanstvo stopilo s novim osvajačima. U doba utemeljitelja srednjovjekovnog Ugarskog kraljevstva, Stjepana I Arpadovića, organizirana je teritorijalna uprava sa županijama kao osnovnim jedinicama. Među najstarije ugarske županije spada i Baranjska. Ta je županija osnovana na početku 11. stoljeća, otprilike kada i Pečuška biskupija, s kojom se isprva vjerojatno i prostorno podudarala.
Prvotno središte Baranjske županije, po kojem je ona i dobila ime, bila je utvrda koju najstariji latinski zapis zove castrum Borona. Nalazila se na području današnjeg Branjinog Vrha, čije je hrvatsko ime izvedeno pučkom etimologijom od mađarskog imena Baranyavár. U korijenu toga imena stoji slavensko osobno ime Brana ili Borna, koje je vjerojatno nosio prvi župan i gospodar središnje utvrde. Baranjska se županija tijekom čitava srednjeg vijeka protezala i na južnu stranu Drave, gdje je od prvotno većeg područja zadržala kraj oko Valpova i Donjeg Miholjca u Podravini pa sve do Našica i Orahovice u podnožju Krndije.
Većina današnjih naselja u hrvatskoj Baranji spominje se prvi put još u 13. stoljeću. Ona su se u srednjem vijeku pretežno nalazila u posjedu velikaških i plemićkih obitelji, od kojih su neke bile trajno nastanjene na tome tlu, kao na primjer Čeminački, Biljski, Monoštorski, Lučki i drugi, a nekima su se matični posjedi nalazili u okolnim krajevima, npr. Korođskima južno od Osijeka u Vukovskoj županiji, a Hercezima Sečujskim u današnjem Dunaszekcsőu na Dunavu sjeverno od Mohača. Od crkvenih ustanova u Baranji znatnije su posjede držala dva ovdašnja samostana. U blizini stare utvrde u Branjinom vrhu osnovan je, vjerojatno u 12. stoljeću, benediktinski samostan sv. Mihaela Arkanđela, pokraj kojeg se razvilo naselje i kasniji grad Beli Manastir. (Hrvatsko ime izvedeno je također pučkom etimologijom od mađarskoga Pélmonostor.) Osim toga, u podgrađu utvrde Kiskőszeg, to jest u današnjoj Batini, utemeljen je vjerojatno u ranom 14. stoljeću pavlinski samostan Svetog Spasitelja, o kojem govori dosta pisanih izvora sve do predvečerja turskog osvajanja.
S područja današnje hrvatske Baranje, točnije iz sela Luga (u ono doba zvanog Laskó, što je i danas mađarsko ime toga sela), potekao je franjevac Osvald Laskai, jedan od najistaknutijih propovjednika i crkvenih pisaca u Ugarskoj na kraju srednjeg vijeka, čija su djela na latinskom jeziku tiskana još za njegova života, oko 1500. Među više studenata iz Baranje koji su u kasnom srednjem vijeku zabilježeni na europskim sveučilištima, znamo primjerice za Vincenta iz Topolja (Vincentius de Izsep), koji je potkraj 15. stoljeća u Krakovu magistrirao na studiju slobodnih umijeća, a u tamošnjoj je knjižnici sačuvan njegov primjerak tiskane kronike Hartmanna Schedela.
